Kako formirati zbirku maraka

Svakom početniku bilo u čemu, potrebne su upute i pravila za početak. Kad govorimo o zbirci maraka, postoje temeljna pravila za formiranje jedne zbirke.
Potrebno je napredovati redom i nadasve strpljivo i metodički. Strpljivost je jedan prirođeni dar pojedinca; metoda se međutim stječe malo po malo, postepeno time što postajemo domaći s markama. Tko hoće postati filatelist mora se ovih pravila doslovno držati inače je bolje da odmah u početku odustane i posveti se kojoj drugoj djelatnosti koja bolje odgovara njegovom interesu.
Za osnutak zbirke potrebno je u prvom redu — što je suvišno i naglašavati — priskrbiti marke. Mišljenja sam da u prvom redu sakupljač posveti osobitu pažnju markama svoje zemlje. Te su mu najbliže po svemu a i do njih najlakše dođe. Marke Nezavisne Države Hrvatske od osnutka do danas pridobile su ubrzo svjetski interes vanjskih trgovaca i sakupljača radi svoje rijetkosti, lijepe izradbe u tisku i crtežu, stoga već danas dopuna zbirka naših maraka predstavlja mali imetak.

Nadalje, navodim neka područja za sakupljanje koja su neizmjerno zanimljiva za sakupljače npr.: stare njemačke državice, poimence: Baden, Bavern, Bergedorf, Braunschweig, Bremen, Hamburg, Hannover, Helgoland, Liibeck, Mecklenburg, Olden-burg, Schleswig-Holstein, Sachsen, Preussen i konačno Njemački Reich, tvore najljepšu historiografsku enciklopediju, uključivši k tome i kolonije. Italija sa svojim državicama i kolonijama ništa ne zaostaje. Austrija, austrijska Kreta i Levant, Lombardija, Bosna itd. Svako ovo područje za sakupljače je poglavlje za sebe, puno zanimljivosti i rijetkosti.
Za filatelistu početnika, nije teško skupiti jedan skromni broj maraka. Biti će dovoljno da pretraži vlastiti stan, staru korespondenciju ili da se obrati bližim i dalekim rođacima i prijateljima da mu pošalju marke koje primaju ili mogu naći među obiteljskim pismima. I tako, kad skupi prvu veću količinu maraka naći će među njima osim onih koje su u uporabi i mnoge primjerke izdanja izvan tečaja i prigodnih izdanja povodom kojeg događaja.

Učinivši to, početnik će srediti skupljene marke raspoređujući ih po tipu i izdanju na koje se odnose te po uporabi kojoj su namijenjeni i kojoj služe; frankiranje običnih pisama, zračna pošta, žurna pisma, službene itd.

Sigurno će pri sakupljanju doći u ruke početnika veliki broj maraka poznatih stranih država npr.: Njemačka, Bugarska, Italija, Mađarska, Španjolska, Švicarska, Slovačka i druge, pa će i za njih predvidjeti jednu posebnu podjelu dijeleći državu po državu, a marke od pojedine države po izdanju i tipu.

Ovako prikupljeni materijal neće se moći odmah odložiti u album, već će ga morati prije pomno pripremiti, probrati i procijeniti. Marke koje smo sami sakupili mogu biti u dobrom stanju, ali mogu biti još prilijepljene na omotnicama, te će ih u tom slučaju prije svega trebati odlijepiti, oprati i očistiti od svake nečistoće. U tom slučaju treba pripaziti  na to jeli marka kojeg starog izdanja, da li je služila za frankiranje koje važne zračne godine, da li je žig kojim je poništena vezan uz koji važan događaj, jer će u sva tri slučaja biti bolje marku ne odlijepiti od pisma, omotnice ili novina na koje je prilijepljena i sačuvati je u zbirci starih pisama ili zračne pošte.
Vrijednost takve marke biti će veća od one odlijepljene i oprane.

Danas je općenito teško naći stare i raznolike marke. Samo pomnim istraživanjem pismohrana moguće je doći do starih pisama koja su dragocjena zbog maraka koje su na njima prilijepljene. Istraživanjem starih korespondencija sabirač može doći do maraka velike vrijednosti i skupocjenog materijala za prodaju i zamjenu, stoga se preporučuje da dođe u vezu s poznavateljem filatelije te od njega zatražiti upute i razjašnjenja u svakom slučaju.

Pranje maraka je posao koji treba vršiti s mnogo pažnje i za koji nije nikad dovoljno naglasiti da mu treba posvetiti najveću pozornost, jer predugo ili slabo obavljeno pranje može u nekim slučajevima uzrokovati upropaštavanje maraka. Najbolji način pranja maraka je da se pusti četvrt sata u čistoj posudi hladne, čiste vode. Na taj će se način odlijepiti sav papir i marka će izaći savršeno cijela i čista.

Poslije ispiranja marke treba dobro posušiti, a to se čini tako da ih se postavi među dva čista, nerabljena upijača papira. Ostave se tako nekoliko sati ispod težine jedne knjige ili slično, poslije čega ih možemo dignuti savršeno čiste i uglačane. Treba paziti i ne stavljati sušiti marke na peć ili glačati ih glačalom.

Ima doduše maraka čija se boja razlije u vodi, a neke se sasvim pokvare poprimajući različite boje. Tu spadaju prva izdanja Rusije, neke zelene marke Velike Britanije, Nizozemske Indije, Mauriciusa... Isto se dešava sa markama štampanim na voštanom odnosno kredastom papiru.

Najsigurniji način čišćenja ovakvih maraka jest, da ih se položi sa licem okrenutim prema gore, na list jačeg papira ili na komad platna natopljena čistom vodom. Voda će u kratko vrijeme polagano prodirati između slojeva prilijepljenog papira i rastopiti ljepilo. Ako se operacija izvrši pažljivo marka se odstrani čitava i neoštećena. Ovako se postupa sa markama čiji se žigovi razlijevaju npr. crveni žig Pen-kluba, većina žigova zračne pošte npr. Bolivije itd.
Takav postupak ipak ne dovodi do uspjeha s nekim markama. Ima, naime, osobitih vrsta ljepila koje dozlogrde i najstrpljivijim sakupljačima te im vrlo teško uspjeva odlijepiti marke sa omotnice zbog čega se mora upotrijebiti koje kemijsko sredstvo. Korisno je upotrijebiti malo bikarbonata otopljenog u vreloj vodi. Skoro sve Austrijske marke, naročito stara izdanja uključivo Lombardiju, Bosanske, Ugarske i neke Rumunjske marke zahtijevaju bezuvjetno takav postupak jer imaju ljepilo koje jako teško popušta.

Nakon što se očiste sve marke koje je sakupio, filatelista početnik mora misliti kako će ih svrstati (klasificirati).
Svrstavanje maraka nije baš uvijek lagana stvar, jer sve nemaju uvijek ispisano ime države, koja ih je izdala. Ima ih opet mnogo, dapače previše, na kojima čitamo izreke koje ne govore ništa određenog i druge koje sadržavaju zamršena slova i nerješive hijeroglife. Na primjer, kojoj državi pripadaju marke na kojima čitamo samo Correos, Communicaciones, Dienstmarke... Riječi “Correos” i “Communicaciones” ne pokazuju porijeklo države, a te riječi nalazimo na španjolskim markama. “Dienstmarke” znači: službene marke a nalazimo ih kod maraka njemačkog govornog područja.

Ima još i zagonetnijih primjeraka, koji predstavljaju prave rebuse. Nalazimo ih kod indijskih država, Afganistana, Bhopal, Bundi, Cachemire, Datia, Haiderabad, Faridkot, Jhalawar, Nepal i drugi. Ima maraka koje osim vanjske oznake vrijednosti nemaju nikakve druge oznake: takve su marke prvog izdanja Perzije (Irana 1857.), Bosne (1879.), Turske (1863.), Egipta (1866.) ...
Neke pak marke, vrlo skupe, i ako nose ime države koja ih je izdala, ne nose oznaku vrijednosti i razlikuju se jedino po boji. Takve su upravo marke Jonskih otoka, Barbadosa i Trinidada. Radi svega toga je potrebno da se svaki filatelist opskrbi jednim dobrim svjetskim katalogom maraka koji će mu, osim elemenata potrebnih za svladavanje, dati i jednu ispravnu okvirnu ideju trgovačke vrijednosti maraka koje posjeduje.
Ima mnogo takvih kataloga i svi su jednako dobro napravljeni: Michel koji izlazi u Njemačkoj (kod nas se ponajviše koristi kao glavno trgovačko ravnalo), Zumstein koji izlazi u Švicarskoj te Yverte Tellier francuzkog izdanja. U Engleskoj i Americi upotrebljavaju se katalozi svjetskog glasa: Gibbons (London) i Scott (New York). Navedeni katalozi su najbolji savjetnici i vodiči za sakupljače bez kojih (odnosno barem jednoga od njih) nema početka niti napretka kod ozbiljnog sakupljača.

Dakle, posjedujući marke i katalog sakupljač započinje svoj posao.
Iz estetskih razloga sakupljač će bezuvjetno pribaviti sebi odmah jedan album koji će mu omogućiti da kronološkim redom rasporedi prikupljene marke. Kad kažem kronološkim redom, mislim time reći da marke moraju biti složene u album po slijedu vremena u kojem su se pojavljivala razna izdanja. U raspoređivanju raznih izdanja i tipova maraka u album filatelista će se naravno rukovoditi katalogom.
Najbolja izdanja modernih albuma, osim što označuju godinu kada je marka izdana označuju boju, vrijednost kataloškog broja i da li je marka nezupčana ili zupčana. Ako je zupčana označuje broj zubaca kojim je marka zupčana.

Sakupljač je u početku željan skupiti čim veći broj maraka i pritom neće paziti na one pojedinosti koje imaju veliku važnost, jer one mogu uvelike mijenjati vrijednost maraka. Međutim, tokom vremena će poželjeti razlikovati jedno izdanje od drugog po zupčanju, tisku, papiru na kojem su štampane... Tipičan primjer je izdanje Slovenije 1918. te sadašnje izdanje krajobraza Nezavisne Države Hrvatske.
Postoje zupčanja sa širokim i uskim rupama. Odatle razlika u zupčanju i potreba raspoznavanja raznih oblika uz pomoć mjerenja. Za mjerenje zubaca imamo zubomjer; to je jedan karton na kojem su tipografski i progresivno raspoređeni zupci. Za izmjeriti broj zuba marka se postavi tako da crne točkice zubomjera potpuno ispune razmake među zubima na marki pri čemu se nakon nekoliko pokušaja nađe odgovarajuća skala.

I sada, pošto je filatelista početnik sredio svoje marke po kojima će upoznati pojedinačno:
a) državu kojoj pripadaju;
b) godinu i osobitost izdanja;
c) zupčanje;
d) vodoznak;
e) novčanu vrijednost frankiranja;
f) boju.

 Moći će sa sigurnošću napredovati u pohranjivanju maraka u album.

Preporuča se što manje dirati marke rukama, pa će se filatelist da ih ne ošteti služiti pincetom. Pincetom se mora služiti uvijek i pri odlaganju maraka u zbirku. Pohraniti marku u album je u biti vrlo lagani posao, ali i on zahtjeva posebnu pažnju. Filatelist neće nipošto sve svoje marke odložiti u album budući da mora paziti više na kvalitetu nego na kvantitetu maraka. Bolje je imati tisuću primjeraka savršenih nego petnaest tisuća oštećenih maraka. Načelo sakupljača mora biti, malo ali dobro! Ova jednostavna činjenica mora prisiliti sakupljača da prihvati ovaj način oblikovanja svoje zbirke, jer u protivnom, na dan kad se odluči prodati tu zbirku neće moći pronaći nijednog trgovca koji će htjeti kupiti oštećene ili neuredne marke. 

Marka mora biti uredna, mora posjedovati sve zupce i imati očuvanu svoju izvornu boju, a ukoliko se radi o rabljenoj marki (žigosanoj) žig mora biti lagan i dobro položen. Žig koji zamrči ili nagrdi marku utječe mnogo na trgovačku vrijednost primjerka. Sve ove osobine potrebne su da jedna marka bude smatrana dostojnom počasti albuma. Kako bi lakše mogao pregledati marku i utvrditi da li ima mana, filatelist će se opskrbiti jednim dobrim povećalom koje će mu među ostalim poslužiti da ispita razliku u štampi i nacrtu, što često znatno mijenja vrijednost primjerka, a ne može se vidjeti prostim okom. Povećalo uz pincetu i ostale potrepštine neophodno je potreban filatelistički instrument.

Jasno je da će početnik koji će priskrbiti prve marke posredstvom prijatelja ili zamjene, morati nužno pribjeći kupnji osobito ako se opredijeli na jedno područje ili na neke države u namjeri da ih upotpuni. Morati će kupiti primjerke izvjesne rijetkosti, jer ih inače neće biti moguće naći.

Sakupljač, dakle, treba biti u prvom redu oprezan u uspostavljanju veza i da se veže uz jednog trgovca koji će mu davati dobre savjete i razbijati sve predrasude koje su vrlo uvriježene među filatelistima početnicima. Nikako ne vjerujte nekim čudnim ponudama na “kilograme”.

Ako je marka prava i vrijedna, treba je kao takovu i platiti - u svakom gradu i u svakoj državi, pa se neće a niti može dogoditi da netko tko poznaje marke svjesno prodati ono što vrijedi 1000 kuna za 100 !
Nadasve se treba čuvati krivotvorenih maraka, pretisaka i žigova koje koji put na veliko nude varalice, a često u dobroj vjeri i neupućeni filatelisti. Da se sakupljač toga očuva, kod kupnje će se obratiti na sigurnim izvorima. S vremenom, napredujući u iskustvu i koristeći se uspoređivanjem primjeraka krive vjerodostojnosti, izgraditi će sebi filatelističku kulturu, uvježbati oko koje će mu omogućiti da ne povjeruje u sumnjive marke, već da upozna i najobičnije mane i najopasnije krivotvorine.

izvor: antikviteti.net